Funeral march

Funeral march

First principles. Simplicity. Of each particular thing ask: What's in itself? What is its nature?


23.12.2020.

idle.

What I Have Lived For
Three passions, simple but overwhelmingly strong, have governed my life: the longing for love, the search for knowledge, and unbearable pity for the suffering of mankind. These passions, like great winds, have blown me hither and thither, in a wayward course, over a great ocean of anguish, reaching to the very verge of despair.

Kratki i jasni prilog u i o, kaže... sjetim se kad su me ljubavi mnozile i gasile, i spuštale i dizale, u široko a nigdje konačno, pa sad mi se titra oko tačke sebe, i vibrira i grebe, dok ne nadjačam već smirene srčane upale. Ako nema prvog, onda drugo ili treće? Poredak, nužan /i neizbježan, zbunjujuć i potiskujuć, u svakom kontekstu svega - redoslijedom - i nikako drugačije, izrečenog. Ljubi mi se, i uči i zna mi se, istovremeno previše, sekvencijalno neuklopivo u jednom ljudskom dnevnom takt intervalu. Na dodir koljena, zagrijana zamagljena stakla se prociste i vidim - čežnju za dekadentnom ljubavlju, potragu za fragilnim i vječno nepotpunim znanjem, i bezgraničnu patnju za čovječnim bićem. Šta bi Russell osjetio sada, u intenzivnom rotor-vektoru ovog vrtloga, ovog - bez pretjerivanja - suludog ludila... ne znam, /ja sa strane samo posmatram taj svet/.

A znam samo da sam, sa ledenih vrhova na kojima sam stajala, svaki put skliznula prije nego su se otopili, svojom voljom ili nekom vrhovnom, egzistencijalnom ili /preživljavajućom/.
Osjećam, u konačnici, da mi je osobnost samo skup nasumično razbačenih singulariteta, u koje - kad se dirne - pobude svu moju volju, pa ona ide beskonačnim intenzitetom u smjeru trenutnog osjećaja, ide gdje stigne i dokle dođe. Upravljivost i osmotrivost smjera i puta - sad su samo sporedne metrike, a ne promjenjive funkcija svega moga, a morabit da je zato što sam u odavno neviđenom stacionarnom stanju, ili titram oko njega brzo, mada precizno. Samo da ne ode, samo da ostane, jer zaboravi se i poželi mir u samoći, i da je kretanje predviđeno od samoće do mira, zaboravi jer... Ko sam ja ako me se nanovo ne vidi, i ako ne ogledam svoje postojanje kroz odraz sebe u nekome; i da li sam svuda gdje su mi tragovi, ako pređeni put za mnom nije na moje oči utaban?
24.08.2020.

op.10,no.3

Jedan po jedan, onda jedan za drugim, zatim jedan pa drugi, nanizani su prebrojivi i naizgled disjunktni ekv. naoko nepovezani ili nezavisni||zasebni događaji, čija se međusobna funkcionalna povezanost može očitovati samo po ovim osjećajima u meni. U prosjeku - ne znam, ne znam medijan svog osjećaja, ne znam ni koji su uzorci relevantni, i ne mogu da predvidim ili preveniram potencijalne naredne; znam samo da sporo-promjenjivo i suptilno divergiraju u obje strane - mnogo sam sretna i mnogo sam tužna, osno-simetrično oko osi-sebe.
Nastojim kritički razmišljati u simbiozi sa osjećanjem svega u pravilnom nizu, bez rasipanja energije posvuda i bez iterativnog||neprestanog||nanovog preispitivanja.
A možda je iza niza ova suha rutina koja se sama od sebe usadila u moj život - zaspim u tačno određenom pola-satnom intervalu, i budim se u tačno određenom pola-satnom intervalu, bez ikakvih alarma ili poziva, sem onih potlačivačko-internih; nije da mi je tako prvi put. Nije ni da se prvi put pitam i plašim do kad će ovako i šta treba da me izbaci s ove krive grane ovog stabla, i vrati na posljednji čvor gdje se račvalo pa da nastavim drugom granom nepoznatom čvoru||događaju u ovom kontekstu.
A možda je sve to dio jedne Tuge koja mora da iscijedi svoje svaki put kad se njena varijacija pojavi.

05.01.2020.

corrosio.

Nešto je isto, a ponešto se i pomalo promijeni, zavisno od pravca vjetra, mistrala čak.
Ponekad ljubavi, ponekad slobode, pokreću zakorjele i u same sebe isprepletene tanane misli, koje se gube u trenutku u kom su začete, i između grudi i između koljena istovremeno, kao oblak koji i proviri i projuri plavetnilom.
Ne znam. Nisam pametna i nisam kadar ničemu sem javašluku i odlaganju, pa tako slažem, prelažem i odlažem sebe do danjeg, do krajnjeg, do vječnog, ničemu.
Možda bi na francuskom ili ruskom moja sjena ljubavi preživjela zalazak Sunca čak, možda ne, možda bi negdje drugo ona živjela do utjelovljenja, možda do obrisa i sjena, možda i do oblika čak, možda...
Možda do nove Nove, ili do protekle Stare, uspjela bih približiti potpunost i postojanost tog koncepta o kom s vijekovima raspravlja i razmišlja, možda, ako ne bih bila ovdje, ako ne bih bila nigdje.
Boli me, i što duže odlažem, to jače boli, jer je više opekotine a manje kože, i to je veći stupanj, jer duže izgaram, i ako nastavim - pretvoriću se u pepeo.
Prospi me, ili popij me.
Svejedno - napola me ima, ukupno me nema, jer me fali.
I uskoro neću imati ništa više, osim prostih teza mene, da ponudim.
Smisao?
Nema ga.
Sem da ga sama sebi u snu nanovo stvorim i na javi predstavim. Nekako.
Načina?
Nema ga.
Ili ne znam ga. Ili ga nikad niko nije znao. Uvijek su takve bitke vođene sa Vjetrenjačama, uvijek u glavi, uvijek sa samim sobom. Istinu znam, i bolnu i bolne ishode, i pristajem na nju, i boli me toliko da analgetik značenja nema, jer /algos/ izbija iz svakog mog uda, i uvire u isti.
Boli me slamanje i Tvog i Tvog srca, da bi moje voljelo.


Stariji postovi

Funeral march

Da li sam svuda gdje su mi tragovi?

60524

Powered by Blogger.ba