<3

Baš me zanima kako bi ljudi koje poznajem i kojima vjerujem odreagovali da sam na samrti. Ili možda da mi je nešto stvarno životno bitno. Dobro, večeras je bilo djelimično bitno, i trajalo je pa ni sat puni brat bratu, i od tih sat sve što sam saznala a što ću da podijelim: samo bi jedna osoba došla. Samo jedna jeste. I to ona na koju se svakodnevno ljutim i dernjam. I kao što svako malo dobijem dokaz za teoriju: što manje radiš to se više isplati, tako, kako vrijeme prolazi (lol) sve više dokaza dobijam za teoriju: što si prema nekome gori, to je taj neko prema tebi bolji. Možda bih plakala (haha) da nisam ovoliko ljuta, možda bi mi ovaj osjećaj gađenja i jeda bio neprimjetan da nisam ovoliko okružena licemjerima, možda, a možda bi trebalo da se “stavim u tuđu kožu” pa da nekome govorim “aha, aha, uradiću to, brat moj” deset dana uzastopno, pa na kraju, deset minuta prije nego što se to nešto treba uraditi kaže “ah jbg, zaboravih da imam ono nešto da uradim danas”. Dva su načina da ne psujem i ne mrzim ljude- da ih se klonim. Ili da mi je svejedno. Da ne plačem na smrt majke, na ratne snimke, na vijesti o zločinima i zločincima kakvih, aktuelnih ili starih, nikad ne nedostaje, da ne osjećam želju nikakvu specijalnu za nešto s nekim, da ne želim i ne žalim.

Da se ne smijem tome što ćemo “mi mladi onaaaaj uraditi sve onaaaj da ovoj stranki bude bolje, i ovaj znači onaj znači omladina propada i samo hoće onaaaaj za izađu iz ove zemlje”, da ne osjećam da nekog želim nasmijati. I da će sve što ostane da osjećam prema ljudima biti nerviranje od kojeg se tresem. Da stvarno, zaista, Boga mi, Allaha mi eto, da nisam tako umorna, evo brata mi mog rođenog, i sestre mi mrtve, ja bih ti došla, ali imam ono nešto… Eh pa da, “ono nešto” što ljudi uvijek imaju i što ih uvijek omete u realizaciji nekih obećanja, to nešto je potreba da iznevjere.

setnosiva
filmovi i slike i Šopenove nokturne

Komentariši