Funeral march

Funeral march

First principles. Simplicity. Of each particular thing ask: What's in itself? What is its nature?


15.11.2018.

Substantial capacity.

Punim osjecam svoj kapacitet za ljubav. I slutim da sam teski ovisnik o poredjenjima i mjerenjima, o onom sto sada jeste a nije bilo "nikad prije", ili je bilo ali nikad kao sada.
Jasno mi je i da se moje i pisane i pricane pripovjetke zasnivaju na sjecanjima, pa kao sjetim se kad sam nekad, prije bar pet godina, na povratku u tramvaju jedva cekala da se domognem olovke i papira da ne izgubim misao o tebi, koju sam sinoc nasla.
Pa rekoh... Na moj racun idu i moja sreca i moja tuga, sve sto osjecam doduse, niko drugi sem mene vremenom ne placa.
Ulaganjem vremena sam postala makijavelista, zaboravila sam da ono drugo trebam ulagati u vrijeme, a ne vrijeme u ono drugo, za vektor sebe odabrala sam dobar pravac uvijek, a dobar smjer skoro nikad. Iz tog ogledala je u mene buljio odraz koji mi ne pripada, znam da virim u drugom cosku.

13.11.2018.

Irresistible impulse.

Jurcanje nalik ovome nisam osjetila ne pamtim (ako uopšte ikad jesam), jer ništa nije izazivalo sličan nalet- nikakav spoj, ni feromoni, ni okidanje receptora, ni oslobađanje monoamina, ni uzastopno forsiranje takvih reakcija. Sinoć sam pisala sebi brzinom vjetra, nakon jedne u nizu sudskih drama čija je tema bila poetska pravda. Kao da se mjesecima pod ovom graničnom površinom taložilo svo umjeće i stvaranje kojeg sam ikad imala, pa mi se vratilo u san sinoć, u kojem sam u jednoj sceni po Venesinom pianinu ganjala i stizala Revolucionarnu Etidu, a u drugoj sceni, istim pokretima ruke u puš pauzama, klizala po ledenim krivinama rulet relija. Probudila sam se u suzama. Refleksivno - osjećam se(be) nanovo, ako ikad jesam.
Jednom njenom epistolom za mene, i jednom mojom za nju, nestala je bojazan da je za mene kasno. Sjećanja na ono što sam znala su tu, pa je time i ono što znam sa mnom tu, bilo je u aktovci koju sam u njedrima nosila,
a period stajanja pod zenitom je prošao - za mene nije praćenje geostacionarnih orbita, nit je za mene iterativni ili rekurzivni poziv,
za mene je ono što je nestalno ili novo, sa konzistentnom i osobenom suštinskom crtom, konkretno iznimno i konkretno izuzetno, sa apstraktnim odstupanjima,
za mene nije stvaranje ideje popraćeno primjećivanjem nje, za mene je kauzalna inverzija - primjećujem, pa po tome stvaram, jer za mene nije deluzija da sam zaslužna za ono što primijetim čulima, nit su za mene /opažajne varke/,
za mene je ono što voli Šopena i što bi Šopen volio,
za mene nije ova vrsta divergentnosti pobuđena u meni, pa umjesto da se ta težnja ka nepoznatim krajnostima (beskonačnosti(ma)) veže za nezavisnu promjenjivu, vezala se za ono što zavisi od svega sem mene,
za mene je primjećivanje grešaka, osmotrivost i upravljivost sa samo jednom svrhom - stabilnosti, i ni jednom jedinom svrhom više, jer svaka druga vodi do trilera u kojem sam ja sadista,
za mene je uzimanje pravca tangente među prste, i pomjeranje nje do tačke u kojoj me i treba tangirati.


Pa ćemo reći da je sve ovo do sad bio... (vidi naslov)

06.11.2018.

"Nisam bio zadovoljan ovim malim učinkom i nisam smatrao važnim i dobrim ono što sam stvorio;
ono vrijedno u svemu tome bila je izvjesnost da u mom životu ništa neće biti poželjnije i važnije od ponavljanja ovakvih sati kad su mi misli bistre a stvaralački nagon postojan."


Stariji postovi

Funeral march

Da li sam svuda gdje su mi tragovi?

47648