elephanttalk.

Platforma nova, bila-il-ne-bila dobra il loša, perturbirala je konzistentnost kutka u kojem sam se znala naći u ovakve sate uz nasumične prilike, izazvane jedino željom da se baš tu prostorno nađem baš tad. Prilagođavanje ide čovjeku kao osnovni (ne)fizikalni poriv, uvijek i svugdje i sa svim, čak i uz nakaradno pisane scenarije koji se igraju u svijetu godinama (oduvijek – vjerovatno), ali otkako ja za sebe znam – post-ratne krize u duhu i mjestu, recesije i ekonomski veliki-kratki padovi, aktualne zdravstvene kaotične (ne)prilike popraćene posljedicama u raznom smislu od kojeg najviše osjećam onaj obrazovni besmisao, i slično… Prilagođavanje prirodno toliko da je “jest čudno kako život izgleda sad” (i sl.) standardna poštapalica, korištena u naoko komšijskim razgovorima, ravna razmjeni površnih primjedbi o vremenu i “značajnim” segmentima ili trenucima života jedinke-učesnika. Moglo bi se aludirati i referencirati na razne ljubitelje mudrosti koji su konciznije i detaljnije tumačili isto, sa fokusom na sadržaju i nadražaju koji ne rezonira s mojim trenutnim – ovakav format nije moj kutak. Ima li to veze sa samo promjenom – ma kakva ona bila, ili sa ovom ponudom da za svaki post na blogu baš moram odabrati da “nastavim čitanje” umjesto da me se ne pita već da biram instinktom a ne klikom, ili sa ovim nedostatkom prisnosti sa blogerima koji mi nisu-ali-jesu bitni, ili sa gubljenjem do-i-preko decenije starih privatnih razmjena sa blogerima, ili sa onim nakaradnim narušavanjem vrle privatnosti automatskim objavljivanjem neobjavljenih postova, ili sa površnim nuđenjem svega po malo sa strane sa “najnovijim člancima” i “najnovijim komentarima”, ili ili ili… Možda se sve to može upraviti, prilagoditi ličnom ukusu, doraditi i uljepšati tako da postane meni svojstveno, ali daaaaavno je prošlo vrijeme kad je ova platforma služila tome (meni), i odavno je isključivo vođena željom da baš ovdje kažem ono što je u meni predviđeno samo za ovdje – sa centroidom posred sadržaja, bez brige o formatu. Samo sam ovdje konzervativni konformista koji svoj konfor-krug ne bira već formira, bar bila, a odsad samo konzervativni cinični posmatrač, i evo jednokratni komentator. Možda opet, možda nekad, možda baš u momentu revolta sličnom ovome, bude se skucala još koja prosta riječ zapetljana u samu sebe, riječ koja riječi grize rep, ali uz prešutnu sjetu na osjećaj koji najviše podsjeća na prisnost, a čiji je dio nepovratno izgubljen, skupa sa dijelom mene koji me doveo i vraćao ovdje.